PUB, GAZDA I GOST

Bili jednom jedan pub, jedan gazda i jedan gost. Zapravo gazda je imao ortaka, a pub više od jednog gosta, ali bitni su jedan gazda i jedan gost. Pub je bio irski, a nalazio se u nekada industrijskom centru, a danas ekonomski i moralno posrnulom gradu na sjeveru Crne Gore. Sasvim je opravdano da u Crnoj Gori postoji irskih pub-ova, jer evidentna je izvjesna istorijska i reljefna sličnost između ovih zemalja, a i temperament stanovništva i ljubav prema pivu, takođe su jako bliski.
Gazda ovog pub-a bio je kontroverzna ličnost, omiljen kod mlađe, a omražen kod starije populacije. Prvi rođeni u sivilu, a drugi ofarbali grad u ovu boju. Ali ovo nije priča o njima. Junak ovog teksta bavio se se svim i svačim, od pisanja poezije i proze, preko novinarstva, i već pomenutog ugostiteljstva, izdavaštva, sve do izgradnje i prodaje stanova. Ipak, hobi su mu bili napijanje, drogiranje, kockanje i kurvanje. Dakle, radilo se o jednoj izuzetno svestranoj ličnosti... Imao je dugu, crnu i sitno uvijenu kosu, nešto više od polovine zuba u četvrtasoj vilici spolja uvijek prekrivenom jakom bradom od nekih pet dana... Nosio je isključivo kaubojke i mislim da ih je rijetko skidao. Pričalo se da čak spava u njima. Održavao je čak 64 kumstva, od kojih jedno cigansko, s ponosom je znao da naglasi. Mrzio je tehnološka dostignuća, naročito mobilne telefone. Njemu to nije trebalo. Bio je uvijek dostupan. Od otvaranja kafane, ujutro, pa sve do fajronta sjedio je na svojoj barskoj stolici u ćošku ogromnog drvenog šanka. Njegov omiljeni gost bio je Nikola, novinar-dopisnik jednog crnogorskog dnevnog lista, boem, u onom starinskom, najljepšem smislu te riječi (vrsta koja izumire) i veliki gazdin prijatelj. Nikada nije obuo cipele i obukao odijelo, i bio je jako ponosan na to.
Jedne večeri, koja se ni počemu nije razlikovala od drugih (njih dvojica za šankom piju, ventilacija u kafani ne radi, konobari kradu...) Nikola je došao na ideju da napravi sa svojim prijateljem intervju.
- Riki, rugobo, gledaću u čašu, jer ako pogledam u tebe, povratiću – rekao je Nikola gazdi.
- Kad neko ovako izgleda, kaže se “ko lijepa đevojka” neznalico jedna, doduše pismena – odgovorio je pijani prijatelj, pokazujući svoj neobični raspored zuba u kratkom, ali upečatljivom smijehu.
- Slušaj lutko, zima je i u ovom smrdljivom gradu se ništa ne dešava, nemam očemu da pišem, pa mi pade na pamet, s obzirom da si ti zanimljiv, mislim, ovako kao ličnost, i to ne samo za psihijatrijsko posmatranje, nego i za jedan novinski tekst. Mislim da bih mogao sa tobom jedan nimalo dosadan intervju da uradim. Ljudi vole da čitaju o takvim tpovima – predložio je Nikola.
- Ulijećem ka šesti igrač. Sve su rupe na svirali popunjene, samo ostala ova poslednja, sedma... Ne dolazi u obzir. I još nešto, ne možeš više na crtu da piješ! - proderao se Riki.
- Šalio sam se. Pa znaš da te poštujem kada je u pitanju olovka, i uvijek tražim savjet od tebe. Šta ti bi odjednom? - pravdao se Nikola.
- Frka kad sam pomenuo da nema više crte? Ja sam se šalio, šta se primaš, ha, ha, ha! – opet onaj Rikijev smijeh.
- Ha, ha, ha! Pa šta ćemo. Radimo intervju? – pitao je pijani novinar.
- Važi Niki, ali ti znaš kako ja radim intervjue, dam sagovorniku da sam sebi postavi pitanja i ogdovori na njih, tako ću i ja tebi donijeti gotov intervju. Može?
- OK.
Večeri su prolazile, kao i pijanstva i mamurluci. Nikola bi svaku noć tražio podsjećao prijatelja na dogovor, a Riki bi ogovorao: - Sjutra veče! Zima je prošla u toj priči. Došlo je proljeće. Prijatelji su se rijetko viđali. Riki je ušao u neki posao sa nekretninama i rijetko je dolazio u pub. Potpuno se promijenio. Počeo je da izbjegava ljude i bilo kakav razgovor. Nije se više mogao vidjeti onaj njegov raspored zuba. A kada bi ga neko pitao zašto je nervozan odgovorio bi: „Sve je OK. Riki je neprijatelj nervozi.”
Jedne noći Riki je pozvao najbliže prijatelje u pub. Bilo ih je oko desetak. Sa svakim posebno je razmijenio po neku rečenicu, a onda je zamolio Nikolu da uzme gitaru i svira za njegovu dušu. Prijatelji su mislili da je to njegov veliki povratak iz depresije.
- Neću Riki da sviram, evo ide muzika sa CD-a.
- Ajde, oću samo moje pjesme noćas da slušam, a samo ti znaš koje su to.
- Umri, teški čovječe. Dajte mi gitaru – viknuo je Nikola.
- Važi - reče Riki i opet se nasmija poslije dugo vremena.
Nikola je svirao nekih sat vremena, a onda je Riki ustao i rekao:
- Ja sad idem. Nikola, evo ti onaj intervju - pruži mu list papira, zagrli ga i ode.
- Počeo si da se ponašaš ko neki peško - doviknuo je Nikola za njim i nastavio da pije.
Kada se probudio sljedećeg jutra, mamurni novinar je odlučio da prije prvog „pelinkovca” ode u predstavništvo novine i konačno pošalje famozni intervju redakciji. Kada je prolazio pored puba, koji je bio na pola puta do predstavništva, ipak se predomislio za piće, međutim njegov mobilni telefon je zazvonio u tom trenutku. Zvala ga je njegova „veza” iz bolnice da mu saopšti da se neki pisac objesio, za slučaj da želi da obavijesti javnost o tome. Odustao je od „pelinkovca” i otišao do bolnice. Opsovao je u sebi...
Intervju o Rikiju nije nikada objavljen, Nikola ga je i dalje čuva u fioci svog radnog stola. Umjesto intervjua, u novinama je sljedećeg jutra osvanuo nekrolog o tragično nastradalom piscu, novinaru i gazdi jednog pub-a, čovjeku koji je neobično volio život...

Vukašin Vanja Račić

SNEŽANA BEZ SEDAM PATULJAKA, ALI SA JEDNIM RUSOM, USTVARI CRNOGORCEM

SNEŽANA BEZ SEDAM PATULJAKA, ALI SA JEDNIM RUSOM, USTVARI CRNOGORCEM

- Vidite li ovu Snežanu? E, pa izlazio sam sa njom, ili bolje reći sprdao se sa njom dok je bila ovdje! Ha, ha, ha...
Dok je govorio o mladoj, nepoznatoj glumici, koju smo prvi put u životu vidjeli te noći u nekoj reklami emitovanoj u toku dosadne fudbalske utakmice, miris duvana i jeftinog piva, sličan onom ustajalom iz usta starca u vozu, stvarao je utisak pijane, patetične i kompleksima, zbog seksualne apstitencije, izazvane laži. Prezivao se Rus, tako smo ga zvali, a bio je Crnogorac.
- Majku joj jebem, viđi ti nju. Moram je zvati večeras. Nešto kao “lutko, znaš li ko je? Ne? Neko ko je oduvijek vjerovao u tebe i tvoj talenat. Fantastična si u onoj reklami itd.” Imponovaće joj. Ha, ha.ha...
- Jesi li je jebao, pitao ga je, sada pokojni Žbun, pijan i pokvaren kao i uvijek. Znao je da Rus nema seksualni život i morao je da takne u bolnu tačku.
- Ne pričam o takvim stvarima. Sve žene koje su imale zadovoljstvo da vode ljubav sa mnom znaju da je tajna sigurna. A što se tiče Snežane, mogu ti reći da je teška riba i da rijetko ko ima šansi kod nje.
U ovoj kafani, svaku noć je sjedjela ista ekipa ljudi. Stranci su bili rijetki, a muzika tiha, atmosfera konstantno grobna, tako da smo ubijali vrijeme međustolovskim pričama. Rus je uvijek sjedio sam, osim kada je kafana puna i nema mjesta, pa je neko bio prinuđen da sjedne za njegov sto. On je pričao non stop, bez obzira što veći dio njegove priče niko nije slušao. Bio je jedan od onih koji filozofiraju o svemu i svačemu. Sve znaju, a ako nose naočare nekim slučajem, onda je to jedina stvar koja im daje dozu inteligentnog. Rus je važio za naddosadnog čovjeka, tako da je mogućnost da nešto pojebe, bila minimalna. Ako bi se desilo da se neka cura primi na njegov izgled (ukusi su različiti) i onako pijana ovlaži, jer je pale tipovi sa naočarima, brzo bi se osušila, usljed višesatne spike o materijalu za izradu kašičica za esspreso kafu ili neke druge, ali obavezno slične teme.
Snežanu smo sve češće viđali na malim ekranima, a Rus je bio sve stariji.
- Viđi kako se probila. Čuli smo se sinoć. Okrene me redovno, kaže da joj dobro ide. Zove me da dođem koji dan kod nje u Podgoricu, al` ne mogu bez dinara, stvarno. Još je luda za mnom, a šta sam joj radio...
Većini ga je bilo žao, ali ne i Žbunu, legendi ovog grada. Njemu je bilo žao samo kad neko nema za pivo. Zbog toga smo svi pili na crtu. Žbunova kafana nam je bila drugi dom, ali je više ličila na dom za nezbrinutu djecu sa dušom staraca. Tako da je bila nešto između doma staraca i ovog za nezbrinutu djecu. Žene su rijetko svraćale, iz razloga što je to bilo vrijeme uspješnih mladića, sa sve mišićima i kolima sa klimom, a ako ne sa klimom, ono bar sa zatamnjenim staklima. Mi smo umjesto pločica njegovali pivske stomake, a što se tiče kola, nije da neki od nas nisu imali priliku da ih kupe (bilo je par dobrih dobitaka na kladionici), nego svjesni činjenice da smo pijani svaku jebenu noć, znali smo da vožnja u alkoholisanom stanju može da izazove čak i smrt, pa smo radije koristili taksi.
- Ne seri da te i dalje voli. Znam za ranije, ali poslije toliko vremena, bocnuo ga je Žbun.
- Ona je htjela da siječe vene kad sam je ostavio. Morao sam da promijenim broj telefona zbog nje. Znaš ti, šta je to bilo, čovječe. Baš mi je sinoć priznala da je glumom počela da se bavi zbog mene. Igrajući razne likove, ona se poistovjećuje sa njima, bježi u njihov svijet iz ovog, kako reče, “surovog, kada ti nisi pored mene”.
- Pa što je ostavi čovječe, kako ti je ne bi žao? A, i dobra je pička. Đuro donesi mu pivo, nastavljao je moj omiljeni ugostitelj sa provokacijom.
- Bilo mi je žao. Ali nisam bio spreman da se vežem. Ja sam boem, a na planeti ima još toliko žena... Mislim, koje nisam, znaš već... Živio stari!
Suviše pijani i spušteni od piva nismo se uključivali u dijalog Rusa i Žbuna, a onda je neko pitao da li se iko sjeća da je Rusa nekad vidio sa Snežanom.
Trenutak tišine i pogledi uprti u Rusa koji je bio crven kao Oktobarska revolucija. Ustvari više je podsjećao na zastavu sa Vučijeg Dola (izrešetanu kuršumima), sa svim tim ožiljcima od bubuljica na licu.
- Kako se ne sjećate, sažalio se Žbun. Nijesu izlazili odavde. Đuro, ponesi mu pivo.
Snežana je bila sve popularnija. U jednom trenutku Dragica Tomas je bila sinonim za najbolju staru crnogorsku glumicu, Varja Đukić, za najbolju glumicu srednje generacije, a Snežana za noć u Žbunovoj kafani.
- Da nije insistirala na udaji, možda bih, ipak, ostao sa njom. Ali to me gušilo. Rekao sam joj, posveti se glumi, dobra si. Nemam ništa protiv. Međutim, ta ljubav, ili bolje da kažem bolest je bila jača od nje, pričao je curama koje su sjele za njegov stol, jer nije bilo nigdje drugo mjesta, dok se na TV-u vrtjela reklama za neki sir, u kojoj Snežana muze kravu.
- Pričaš o ovoj što muze, upitala ga je, iznenađeno, jedna od njih.
Ko su cure i otkud su u našoj kafani, niko nije imao pojma.
- Da, o njoj, odgovorio je glumeći ravnodušnost.
- Izlazio si sa Snežanom, ponovila je začuđeno.
- Ona je potpuno normalna osoba, kao ti ili ja. Nimalo se nije uobrazila. Baš me sinoć zvala. I dalje me voli, ali ja volim drugu, zove se SLOBODA, ha, ha, ha, pokušao je da bude duhovit.
Neznanke su ostale još par minuta, završile piće, koje je Rus platio, zahvalile se i otišle.
- Kako se ova crna primila na mene, kad je čula da sam bio sa Snežanom. Znate li kako se ribe lože, kad čuju za to? Samo ja to ne koristim. Ispod nivoa mi je.
- Što ne startova ovu malu, javi se Žbun.
- Nervozan sam. Čuo sam se prije sa Snežanom, rekla mi je da je bila trudna. Imala je spontani. Trebalo je da postanem otac, jebo` te. Pobacila je zbog sjekiracije što sam je ostavio. Šta ti je život?
- Idem kući, rekao sam.
-. Evo ih ove dvije opet i sa njima još jedna, saopštio je Žbun, ulazeći u kafanu. Izgleda se ova mala stvarno loži na Rusa.
- Šta sam vam rekao. Al` startujte je slobodno, nisam raspoložen.
- Dobro veče dame, izvolite sjesti, ponudi im Rus mjesta za svojim stolom.
- Ja sam Snežana, reče mu ova treća.
- Drago mi je, moram da idem.
- Šta mu je? Jesam li rekla nešto pogrešno, reče glumica.
Ma ne, samo ga nisi poznala, znaš kako je osjetljiv naš Rus, smijao se Žbun.
- Ali ja ga ne poznajem, pravdala se zbunjena glumica.
- Znam, šalim se! Piće za sve!
- Viđoste li onu kurvu sinoć, reče naš Rus bez trunke blama, sledeće noći, dok je ulazio u kafanu.
- Viđosmo!
- Majku joj jebem folirantsku. Pušila mi ga je po haustorima i lizala šupak, a sinoć me kao ne poznaje, uf, baš je glumica....
- Ne sjekiraj se čovječe. Ponesite mu pivo, sažalio se Žbun kada je vidio da ovaj ne naručuje ništa.
Žbun se dva dana, ustvari noći, poslije toga objesio (grad kaže zbog dugova), a Rus više nikada nije popio pivo na račun kuće koja je dobila novog gazdu, koji je takođe umro(infarkt). Mnogi stari gosti su napustili kafanu, među njima i ja. Došli su neki novi, čak i žene.
A priča o Snežani, koja je u tom gradu poznatija od one sa bandom od sedam patuljaka, nastavila je da žvi i raste, kroz usta našeg prijatelja, koji je i večeras za stolom, neke druge kafane, iza krigle piva...

Vukašin Vanja Račić