-Na početku našeg virtuelnog razgovora, ipak me zanima gde ste Vi gdine Račiću? Možda će mi Vaš odgovor pomoći da vas materijalizujem u određenom prostoru, prostoru sa sasvim određenom geografskom širinom i dužinom?
Dugo vremena mi je trebalo da nadjem svoje mjesto, da postanem svjestan sebe. Imao sam problem da shvatim ko sam i šta želim. Bio sam potpuno pogubljen... Sve to vrijeme uz mene je bila jedna žena. Žrtvovala je zbog mene stvari do kojih joj je najviše stalou životu, pokušavajući da mi pomogne u orjentaciji. Nije joj pošlo za rukom i na kraju je morala da ode... Tek kada sam ostao bez nje shvatio sam koga sam izgubio. Bio sam slamka koju je vjetar mogao da odnese gdje god je poželio, jer nisam navikao sam da se čuvam. Čuvala me ona. Ipak, nešto je tog trenutka sazrelo u meni. Shvatio sam da samo ja držim kompas. I danas sam čvrsto na zemlji, uz povremene posjete onim svjetovima u kojima berem moje priče. Neki od tih svijetova su prelijepi, neki ružni, ali sve to je jedno veliko iskustvo i bogatstvo... Nizara, hvala za sedam godina samoće! Posebnu zahvalnost dugujem svojim roditeljima i sestri.
- Biti balkanski (srpski, hrvatski, bosanski…) pisac jeste jedna tuga pregolema. Da li delite moje mišljenje?
Nekada je pripadati korpusu jugoslovenskih pisaca bilo čast, ali danas je drugo vijeme. Sve ove banana države, nastale iz one divne zemlje forsiraju tzv. prorežimske umjetnike, znači one pisce koji se ulizuju vlasti i aminuju sva ova sranja koja su nas zadesila u poslednjih 17 godina. Da nije ovakvih internet časopisa i ljudi popu Vas, ko bi čuo za „budale, koje pišu protiv sistema”. Danas, biti pisac ovdje, ali pisac u pravom smislu te riječi, u glavama naših političkih elita, znači biti neprijatelj zemlje. Uzeću Crnu Goru kao primjer. Forsiraju se Brković, Nikolaidis i ta ekipa. Ne kažem da su loši pisci, ali oni mrze. A onaj ko mrzi ne može da bude pravi pisac. U pitanju je mržnja prema jednom, cijelom narodu-srpskom. Bolest. Ti ljudi su uvijek bili spremni da odrade prljav posao za vlast, a predstavlaju se kao kao anarhisti... Iskreno, žalim ih...
- Verujete li u postojanje Čitaoca? Da negde postoji njegovo veličanstvo Čitalac i da on čita Vaše priče… Verujete li da Vaše priče nisu tek “mrtvo slovo na papiru”?
Naravno da vjerujem u postojanje čitaoca. Zašto bih inače objavljivao. Da ne vjerujem, pisao bih za sebe, a to rade samo kukavice, ljudi koji se plaše svojih rečenica i stihova. Ako bar jedan čovjek shvati ono što sam pokušao da mu prenesem i prihvati i počne da dijeli iste vrijednosti onda je moja misija na zemlji uspješno završena. Moje priče nisu namijenjene onima koji preziru sve što dolazi sa ovih prostora. Takođe, ne postoje ni zbog onih koji shvataju da na Balkanu (jedan kulturni prostor), danas, ponovo nastaje jedna nova umjetnost. Moje priče su napisane za izgubljene duše, za one kojima sam i ja nekada pripadao.
Dugo vremena mi je trebalo da nadjem svoje mjesto, da postanem svjestan sebe. Imao sam problem da shvatim ko sam i šta želim. Bio sam potpuno pogubljen... Sve to vrijeme uz mene je bila jedna žena. Žrtvovala je zbog mene stvari do kojih joj je najviše stalou životu, pokušavajući da mi pomogne u orjentaciji. Nije joj pošlo za rukom i na kraju je morala da ode... Tek kada sam ostao bez nje shvatio sam koga sam izgubio. Bio sam slamka koju je vjetar mogao da odnese gdje god je poželio, jer nisam navikao sam da se čuvam. Čuvala me ona. Ipak, nešto je tog trenutka sazrelo u meni. Shvatio sam da samo ja držim kompas. I danas sam čvrsto na zemlji, uz povremene posjete onim svjetovima u kojima berem moje priče. Neki od tih svijetova su prelijepi, neki ružni, ali sve to je jedno veliko iskustvo i bogatstvo... Nizara, hvala za sedam godina samoće! Posebnu zahvalnost dugujem svojim roditeljima i sestri.
- Biti balkanski (srpski, hrvatski, bosanski…) pisac jeste jedna tuga pregolema. Da li delite moje mišljenje?
Nekada je pripadati korpusu jugoslovenskih pisaca bilo čast, ali danas je drugo vijeme. Sve ove banana države, nastale iz one divne zemlje forsiraju tzv. prorežimske umjetnike, znači one pisce koji se ulizuju vlasti i aminuju sva ova sranja koja su nas zadesila u poslednjih 17 godina. Da nije ovakvih internet časopisa i ljudi popu Vas, ko bi čuo za „budale, koje pišu protiv sistema”. Danas, biti pisac ovdje, ali pisac u pravom smislu te riječi, u glavama naših političkih elita, znači biti neprijatelj zemlje. Uzeću Crnu Goru kao primjer. Forsiraju se Brković, Nikolaidis i ta ekipa. Ne kažem da su loši pisci, ali oni mrze. A onaj ko mrzi ne može da bude pravi pisac. U pitanju je mržnja prema jednom, cijelom narodu-srpskom. Bolest. Ti ljudi su uvijek bili spremni da odrade prljav posao za vlast, a predstavlaju se kao kao anarhisti... Iskreno, žalim ih...
- Verujete li u postojanje Čitaoca? Da negde postoji njegovo veličanstvo Čitalac i da on čita Vaše priče… Verujete li da Vaše priče nisu tek “mrtvo slovo na papiru”?
Naravno da vjerujem u postojanje čitaoca. Zašto bih inače objavljivao. Da ne vjerujem, pisao bih za sebe, a to rade samo kukavice, ljudi koji se plaše svojih rečenica i stihova. Ako bar jedan čovjek shvati ono što sam pokušao da mu prenesem i prihvati i počne da dijeli iste vrijednosti onda je moja misija na zemlji uspješno završena. Moje priče nisu namijenjene onima koji preziru sve što dolazi sa ovih prostora. Takođe, ne postoje ni zbog onih koji shvataju da na Balkanu (jedan kulturni prostor), danas, ponovo nastaje jedna nova umjetnost. Moje priče su napisane za izgubljene duše, za one kojima sam i ja nekada pripadao.
No comments:
Post a Comment