Sunday, October 21, 2007

PRLJAVA PRIČA





Otkud toliko zla u meni? Nikada prije nisam mrzio, a sada ne poznajem drugo osjećanje. Otkud želja da nanosim bol? Zašto uživam u suzama nevinih? Razmišljao je Marko dok je ulazio u Snežanu. Pička joj je bila uska, upkos porođaju. Navaljivao je svom snagom. Htio je da je pocijepa, ali ona je uživala. Nije mu se to sviđalo. Htio je da čuje vrisak. Htio je da vriskom probudi njenog jednogodišnjeg sina koji je spavao u svom krevecu. Nadao se njegovom plaču kad vidi nepoznatog muškarca na svojoj majci. Ali ona je nabila glavu u jastuk, puštajući prigušene zvuke zadovoljstva. Izvadio je kurac i nabio joj ga u čmar, koji je prethodno “odobrovoljio“ kažiprstom. Konačno je vrisnula.
- Boli, ajjjj, vadi, boli – govorila je, ali uzalud. Tek sada je osjetio zadovoljstvo. A onda se čuo i plač djeteta. Dobio je nadljudsku snagu, koju je poklonio svom kurcu. Nosio ga je plač majke i djeteta. Nasrtao je još jače, dok se njeno lice grčilo u agoniji. Nerviralo ga je što ne može da vidi bol na njenoj faci, bol koji je probudio dijete, koji je ispunio sobu, stan, grad. Dijete je dobilo histerični napad. Mali je bio modar od plača. Strah koji je vidio u djetetovim očima još više ga je uzbudio. Natavio je još brže i jače. Klinac je skupio hrabrst i dopuzao do majčinog znojavog tijela. Legao je pored nje pribijajući lice uz njeno. Želio je da joj pomogne, ali nije znao kako. Suze su im se izmiješale. Pokušala je da poljupcem utješi sina, međutim bol joj je razglavio vilice. Izgledalo je kao da hoce da odgrize glavu rođenom djetetu. Iz razjapljenih usta slivala se bala po mokrim dječakovim obrazima. Mali je prestao da plače. Drhtao je pored majke ispuštajući neki tužni jednolični glas. Bio je izgubljen. Doživio je šok. Ova scena je Marka popela na vrh svijeta. Bio je to najjači orgazam koji je doživio. Prskao je spermom majku i sina. Uspjela je da zagrli dijete usvajajući njegovu pjesmu. Usne su joj bile na sinovom čelu mokrom od znoja, suza i sperme. Marko je klekao iznad njihovih glava, uhvatio je za kosu i nabio joj kurac u usta. Prihvatila ga je kao nagradu. Lizala ga je i sisala. Dječakova glava je bila ispod njegovih muda. Osjećao je kako mu jaja dodiruju dječakovo lice. Mali se konačno pomjerio. Legao je na leđa i tupo gledao iznad sebe. Majka je uživala na samo nekoliko centimetara od njegovog lica. Bio je zbunjen, ali i miran. Mislio je da je ta stvar u majčinim ustima izvor njihove iznenadne sreće. Pokušao je da radi što i majka. Isplaziio je jezik i počeo da liže Markova muda. Ona je počela da se smije.
- Evo ti. Ovako sine, ovako pile mamino, pokazivala mu je kako da puši. Gledao ju je netremice, trudeći se da što preciznije ponovi njene pokrete. Onda mu ga je stavila u ruke, govoreći:
- Liži, sine, liži, ljubi dušo. Bravo, tako, bravo.
Bio je srećan što može da joj udovolji. Marko je uživao u ludilu samohrane majke. Otkrio je da ga ne pali samo bol i plač. Osjetio je još veću želju kada je upoznao ludilo. Snežana je sinu skinula pelenu i počela da ljubi njegov kurčić. Klinac se smijao, ona se smijala. Bili su glasniji nego kad su plakali. Marko nije mogao da vjeruje da se djetetu digao kurac. Sisala ga je i lizala mazeći mu čmar. Osjetio je da je dječak jače stiskao njegov kurac ližući i ljubeći ga kao da uživa, a ustvari je uživao u onome što mu majka radi. U jednom trenutku klinac je ugizao Marka. Ovaj mu je refleksno opalio šamar. Mali je bio zajapuren i tresao se iskolačenih očiju vukući i stežući Markov kurac. Gledao je u izbezumljenog dječaka koji je stisnutih vilica ispušato neki čudni zvuk sve jače stežući Markov kurac. Onda je počeo da vrti i trza glavom dok mu je tijelo drhtalo. Na kraju je pustio Markov kurac i pao kao svijeća na krevet. Kolutao je očima dok se tijelo treslo. Marko se uplašio da dijete nije dobilo epi napad, a onda je shvatio da je klinac doživio svoj prvi orgazam. Snežana nije prekidala. Kurčić sa sve jajašcima bio je u njenim ustima. Ovaj prizor je pokrenuo nove mlazeve sperme. Dječaku je lice bilo bijelo...
A onda je i on, sav iscrpljen, pao pored dječaka. Zapalio je cigaretu i dao je Snežani. Ona je ležala sa dječakove lijeve strane. Bila je blijeda. Tri para očiju gledala su u plafon. Tišina je bila jača od histeričnog smijeha. Povratak u realnost bio je gori od spuštanja posle speed-a. Upravo je postao silovatelj i pedofil. Bio je svedok orgazma jednogodišnjeg dječaka. Bio je svedok sexa između majke i sina. Otrčao je u kupatilo i nabio glavu u WC šolju. Bilo je to najjače povraćanje koje je doživio. Sa želudačnom kisjelinom otišlo je i zlo iz njega. Osjetio je sažaljenje. Ponovo je bio čovjek. Ali koja je bila cijena njegovog ozdravljenja?
Na krvavom krevetu ležali su majka i dijete. Ćutali su jedno drugom u oči.
- Ej, Snežana, pokušao je da započne razgovor.
Nije se ni mrdnula.
- Snežana, šta smo ovo uradili?
Tišina. Prokleta tišina.
- Snežana, reci nešto!
Opet ništa.
- Snežana, čuješ li me?
Gledala je u svog sina.
Skočio je na nju i uhvatio je za ljepljivo lice. Usmjerio je njen pogled na sebe.
- Zašto ćutiš?
Ali ona nije bila tu. Oči su joj bile prazne, kao i djetetu.
Ustao je, brzo se obukao i pobjegao od ova dva groba u kojima je do prije nekoliko sati živjela duša.
Tijela majke i sina su završila u duševnoj bolnici. Dijagnoza-nervni slom.
Vukašin Vanja Račić

Tuesday, October 16, 2007

CRNOGORSKE PAKLENE ORGIJE



Ovo je već treća kutija “GAULOISES”-a danas, a i njoj se nazire kraj. Imam samo dvadesetdvije godine, a dišem kao asmatičar od sedamdesetdvije. Prije nekoliko dana sreo sam profesoricu psihologije kod koje sam imao peticu u gimnaziji. Otišli smo na kafu, da proćaskamo o prošlosti i onom što nam se ternutno dešava. O budućnosti nismo pričali. Razgovor na tu temu privilegija je nekih drugih...
Predložila mi je neki jabuka metod za odvikavanje od pušenja. Navodno, fora je u tome da tri dana jedem isključivo jabuke i pušim i već treći dan bi trebalo da osjetim gađenje kad zapalim cigaretu. Meni se gadi kada zagrizem jabuku.
Podgorica je ušla u ljeto. Oni koji žive ovdje ili su nekada bili u junu, julu ili avgustu, znaju da se grad tada pretvara u ogromnu peć, a ljudi u pice(ako zamislite ovu peć kao pica peć). To je valjda kazna za njene žitelje. Griješili smo i to mnogo. Jebe nas podgoričko ljeto puna tri mjeseca godišnje. Jebe nas mnogo i dobro. A sa njim zajedno, bez prestanka,čitavih 15 godina jebe nas i on, veliki vođa, njegovo visočanstvo Broj 1. Crnogorske paklene orgije su to, sa sve SM rekvizitima. Hvala Hristu što traju samo tri mjeseca godišnje. Hvala Hristu. Ovih devet mjeseci kada nas jebu samo Broj 1 i njegovi, podnošljivije je. To je kao klasično silovanje, što je mnogo bolje od ovih ljetnjih perverzija.
Povrh svega toga, nema nas, ljetos, na Evropskom prvenstvu u fudbalu. Totalni kurac. Šveđani su danas pregazili Bugare sa 5:0. Žao mi Bugara. Skroz ih razumijem. Vjerovatno je i neki Bugarin učestvovao u našoj žalosti kada se Klajvert posrao u nas. Možda ćete misliti da umišljam, ali mislim da je to uradio zbog Srebrenice. Znate već, holandski vojnici su tu ispali pičke i onda je Klajvert uzeo stvar u svoje ruke i bilo je šta je bilo. I neobjašnjiv motiv Azerbejdžana na stadionu pod Goricom i tamo kod njih, vjerovatno ima veze sa tim.
“Ko se ne osveti, taj se ne posveti”- rekao je jednom u skupštini neki Ferhat Dinoša.
Imao sam dva eura viška, kada sam kupio hranu i duvan, i odlučio sam da ih potrošim na dva točena piva. Otišao sam u lokal u kojem je kao šanker radio moj školski drug. Od njega mi je stiglo treće pivo. Pričali smo o fudbalu, hvalili sinoćnje izdanje Francuza u finišu utakmice sa Engleskom. Pilo mi se još, ali jebiga, nema se, crnogorske paklene orgije su u toku. Moraću da sačekam proljeće nekog novog vremena.

15.06.2004.

DO KRAJA




Sladoledom ubijam vrijeme. Cigareta viri iz kutije.Čekam jutro. Ona nema noge. Zapravo ima, ali kao da ih nema. I ona čeka jutro. Ono nam je zajedničko, ustvari jutro nam je trenutno jedina zajednička stvar. Ona ima štake. Tvrdi da takvih kao što je ona ima dva posto na svijetu i da je to tako zbog ravnoteže u prirodi. Imaju i svoj praznik, Dan invalida.
Za sebe kaže da je invalid. Prihvatila je svoju sudbinu. Zna da nikada neće narušiti ravnotežu u prirodi.
“Udovoljio bih ženi invalidu, bez jedne noge!”, pročitao sam oglas u jednom porno časopisu.
Imao sam utisak da pokušava da me zavede.
Dobro sam se snašao u ulozi “tipa bez predrasuda” i to joj je dalo nadu. Nije mi bio cilj da je navučem na tanak led, ali sada kada je došla, led ne smije da pukne, jer ona ne može da pliva bez nogu, udaviće se. Nastavljam da glumim protiv svoje volje. Misli da sam dobar čovjek. Zaljubila se u lika kog sam igrao iz humanih razloga, zaljubila se u dušu koje nema. Voljela bi da izgledam drugačije, ne sviđa joj se moja spoljašnjost. Ipak svjesna situacije u kojoj se nalazi, spremna je da odstupi od svoje idealne projekcije potencijalnog partnera.
Ne mogu da odradim ulogu do kraja i budem baš toliko human. Meni ne može da se digne na dlakave ženske noge, a kamo li na njene... Mislio sam, ako su noge mrtve i ona je polu mrtva, i kada bih uživao u seksu sa njom bio bih polu nekrofil. (bio je manji nego ikad).
Led je počeo da puca. Potonula je...
Eno je, vidim je! Pa ona pliva!
Da sam odglumio do kraja, led bi svejedno pukao, doduše kasnije, ali ona tad ne bi izronila, ovako sam ja potonuo.

Vukašin Vanja Račić

Thursday, October 11, 2007

Ona postoji (Zorana i jednorog)



Zoca obožava bisere.
Njena boja je lila.
Njeno nebo je prepuno zvijezda.
Zna da jednorozi postoje.
Zaljubljena je u jednog od njih.
Onog srebrnog.
Kad padne jedna od njenih zvijezda
Zorana poželi da on dođe.
Kad padne jedna od njenih zvijezda
ja poželim da se pretvorim u jednoroga.

Vukšin Vanja Račić

Wednesday, October 10, 2007

ONA POSTOJI

“Pored mene, budi pored mene“
Milan Mladenović

Volim je. Volim je više od svega što sam ikad volio. Lijepa je. Ljepša je od svih lijepih stvari u kojima sam uživao. Nemam je, kao što je nikad nisam ni imao...
Ponovo ću je vidjeti za nekoliko dana. Opet ću osjetiti njen miris, koji me uzbuđuje dok ovo pišem, jer ne mogu da ga zaboravim, kao što ni nju ne mogu da zaboravim. Kako čovjek uošte da zaboravi san koji je star koliko i on sam. Otkud čovjeku hrabrost da poželi da zaboravi nešto toliko jako. Toliko jako da je postalo java. Ali ne potpuno. Da li se snovi djelimično ostavruju da bi boljeli ili da bi se još sanjali... Možda treba da nastavim da sanjam ako želim da ostatak života provedem u njenom oku. Život bez nje je spavanje bez snova.
Vukašin Vanja Račić

Tuesday, October 9, 2007

ONA POSTOJI




Prošlo je 20 godina od trenutka kada sam je prvi put ugledao do one večeri kada sam je prvi put stvarno dotakao. Moj san se materijalizovao. Bila je to stvarno Ona. Isto lice, oči, pogled, osmijeh. Ali ovog puta bila je u mom zagrljaju. Narandžasta noć mirisala je na nju. Ona je bila kosmos, a kosmos je bio moj. Možda sam joj nešto pričao, možda sam samo ćutao. Nikad nisam bio veći u odnosu na život i nikad manji u odnosu na nešto konkretno. Dotakao sam mjesto gdje je trebalo da mi bude srce. Najbrži bubnjar bio bi spor te večeri…
Znao sam dvije stvari, da je došla zbog moje želje i da će otići uprkos mojoj želji da ostane. Šest dana i noći bio sam njen. Sedmi dan ostao sam sam.
Ona se opet pretvorila u zvijezdu, a ja više ne vjerujem u snove.
Vukašin Vanja Račić

Monday, October 8, 2007

ONA POSTOJI

Mislim da je bila noć kada sam je ugledao prvi put. Ali sjećam se i svjetlosti koju je donijela sa sobom. Nebo je bilo narandžasto i nije bilo Mjeseca, to znam sigurno. Ako je bio dan, onda se Sunce ugasilo, jer ona je stajala ispred mene, a njene boje oko planete. Imala je bijelo lice andjela i osmjeh djeteta. Gledala me očima punim patnje, praštanja i ljubavi. Gledala me kosim očima ljepšim od svih koje sam do tada vidio. Bio je to pogled koji je spojio ljepotu dalekog istoka i dušu Karpata. Nježno je prešla dlanom preko mog lica, a onda me poljubila u čelo. Tijelo je po prvi put zadrhtalo. Htio sam da je dotaknem, da joj kažem da je volim, ali ona se opet nasmijala i već sledećeg trenutka pretvorila u zvijezdu. Nebo je i dalje bilo narandžasto, a na njemu je kao zlato sijala samo moja zvijezda. Tada sam otvorio oči, ili možda zatvorio. Išao sam na sve ili ništa. Išao sam na javu ili san. Zvijezda je namignula. Shvatio sam da mi je ukrala srce.
Opet se pojavila tajanstvena žena i opet je vrijeme stalo. Zemlja se okrenula oko nje...Sjećam se da su je i okeani pozdravili, da su ih rijeke podržale, a planine se poklonile pred njenim nogama. Nisam znao ko je, niti odakle dolazi, ali sam je svaki put dočekao na koljenima.
Dani su se prtvorili u noći, ili noći u dane. Nije ni bitno. Važno je da je bila tu, pored mene i dopuštala mi da je volim. Pokušao sam da joj pomilujem kosu, a sa neba je pala neka druga zvijezda. Za trenutak mi se učinilo da sam uspio... Ako jesam, onda stvarno postoji.
Odlučio sam. Živjeću u boji njenog dana čekajući našu zoru.
Vukašin Vanja Račić