Mislim da je bila noć kada sam je ugledao prvi put. Ali sjećam se i svjetlosti koju je donijela sa sobom. Nebo je bilo narandžasto i nije bilo Mjeseca, to znam sigurno. Ako je bio dan, onda se Sunce ugasilo, jer ona je stajala ispred mene, a njene boje oko planete. Imala je bijelo lice andjela i osmjeh djeteta. Gledala me očima punim patnje, praštanja i ljubavi. Gledala me kosim očima ljepšim od svih koje sam do tada vidio. Bio je to pogled koji je spojio ljepotu dalekog istoka i dušu Karpata. Nježno je prešla dlanom preko mog lica, a onda me poljubila u čelo. Tijelo je po prvi put zadrhtalo. Htio sam da je dotaknem, da joj kažem da je volim, ali ona se opet nasmijala i već sledećeg trenutka pretvorila u zvijezdu. Nebo je i dalje bilo narandžasto, a na njemu je kao zlato sijala samo moja zvijezda. Tada sam otvorio oči, ili možda zatvorio. Išao sam na sve ili ništa. Išao sam na javu ili san. Zvijezda je namignula. Shvatio sam da mi je ukrala srce.
Opet se pojavila tajanstvena žena i opet je vrijeme stalo. Zemlja se okrenula oko nje...Sjećam se da su je i okeani pozdravili, da su ih rijeke podržale, a planine se poklonile pred njenim nogama. Nisam znao ko je, niti odakle dolazi, ali sam je svaki put dočekao na koljenima.
Dani su se prtvorili u noći, ili noći u dane. Nije ni bitno. Važno je da je bila tu, pored mene i dopuštala mi da je volim. Pokušao sam da joj pomilujem kosu, a sa neba je pala neka druga zvijezda. Za trenutak mi se učinilo da sam uspio... Ako jesam, onda stvarno postoji.
Odlučio sam. Živjeću u boji njenog dana čekajući našu zoru.
Vukašin Vanja Račić
No comments:
Post a Comment