PUB, GAZDA I GOST

Bili jednom jedan pub, jedan gazda i jedan gost. Zapravo gazda je imao ortaka, a pub više od jednog gosta, ali bitni su jedan gazda i jedan gost. Pub je bio irski, a nalazio se u nekada industrijskom centru, a danas ekonomski i moralno posrnulom gradu na sjeveru Crne Gore. Sasvim je opravdano da u Crnoj Gori postoji irskih pub-ova, jer evidentna je izvjesna istorijska i reljefna sličnost između ovih zemalja, a i temperament stanovništva i ljubav prema pivu, takođe su jako bliski.
Gazda ovog pub-a bio je kontroverzna ličnost, omiljen kod mlađe, a omražen kod starije populacije. Prvi rođeni u sivilu, a drugi ofarbali grad u ovu boju. Ali ovo nije priča o njima. Junak ovog teksta bavio se se svim i svačim, od pisanja poezije i proze, preko novinarstva, i već pomenutog ugostiteljstva, izdavaštva, sve do izgradnje i prodaje stanova. Ipak, hobi su mu bili napijanje, drogiranje, kockanje i kurvanje. Dakle, radilo se o jednoj izuzetno svestranoj ličnosti... Imao je dugu, crnu i sitno uvijenu kosu, nešto više od polovine zuba u četvrtasoj vilici spolja uvijek prekrivenom jakom bradom od nekih pet dana... Nosio je isključivo kaubojke i mislim da ih je rijetko skidao. Pričalo se da čak spava u njima. Održavao je čak 64 kumstva, od kojih jedno cigansko, s ponosom je znao da naglasi. Mrzio je tehnološka dostignuća, naročito mobilne telefone. Njemu to nije trebalo. Bio je uvijek dostupan. Od otvaranja kafane, ujutro, pa sve do fajronta sjedio je na svojoj barskoj stolici u ćošku ogromnog drvenog šanka. Njegov omiljeni gost bio je Nikola, novinar-dopisnik jednog crnogorskog dnevnog lista, boem, u onom starinskom, najljepšem smislu te riječi (vrsta koja izumire) i veliki gazdin prijatelj. Nikada nije obuo cipele i obukao odijelo, i bio je jako ponosan na to.
Jedne večeri, koja se ni počemu nije razlikovala od drugih (njih dvojica za šankom piju, ventilacija u kafani ne radi, konobari kradu...) Nikola je došao na ideju da napravi sa svojim prijateljem intervju.
- Riki, rugobo, gledaću u čašu, jer ako pogledam u tebe, povratiću – rekao je Nikola gazdi.
- Kad neko ovako izgleda, kaže se “ko lijepa đevojka” neznalico jedna, doduše pismena – odgovorio je pijani prijatelj, pokazujući svoj neobični raspored zuba u kratkom, ali upečatljivom smijehu.
- Slušaj lutko, zima je i u ovom smrdljivom gradu se ništa ne dešava, nemam očemu da pišem, pa mi pade na pamet, s obzirom da si ti zanimljiv, mislim, ovako kao ličnost, i to ne samo za psihijatrijsko posmatranje, nego i za jedan novinski tekst. Mislim da bih mogao sa tobom jedan nimalo dosadan intervju da uradim. Ljudi vole da čitaju o takvim tpovima – predložio je Nikola.
- Ulijećem ka šesti igrač. Sve su rupe na svirali popunjene, samo ostala ova poslednja, sedma... Ne dolazi u obzir. I još nešto, ne možeš više na crtu da piješ! - proderao se Riki.
- Šalio sam se. Pa znaš da te poštujem kada je u pitanju olovka, i uvijek tražim savjet od tebe. Šta ti bi odjednom? - pravdao se Nikola.
- Frka kad sam pomenuo da nema više crte? Ja sam se šalio, šta se primaš, ha, ha, ha! – opet onaj Rikijev smijeh.
- Ha, ha, ha! Pa šta ćemo. Radimo intervju? – pitao je pijani novinar.
- Važi Niki, ali ti znaš kako ja radim intervjue, dam sagovorniku da sam sebi postavi pitanja i ogdovori na njih, tako ću i ja tebi donijeti gotov intervju. Može?
- OK.
Večeri su prolazile, kao i pijanstva i mamurluci. Nikola bi svaku noć tražio podsjećao prijatelja na dogovor, a Riki bi ogovorao: - Sjutra veče! Zima je prošla u toj priči. Došlo je proljeće. Prijatelji su se rijetko viđali. Riki je ušao u neki posao sa nekretninama i rijetko je dolazio u pub. Potpuno se promijenio. Počeo je da izbjegava ljude i bilo kakav razgovor. Nije se više mogao vidjeti onaj njegov raspored zuba. A kada bi ga neko pitao zašto je nervozan odgovorio bi: „Sve je OK. Riki je neprijatelj nervozi.”
Jedne noći Riki je pozvao najbliže prijatelje u pub. Bilo ih je oko desetak. Sa svakim posebno je razmijenio po neku rečenicu, a onda je zamolio Nikolu da uzme gitaru i svira za njegovu dušu. Prijatelji su mislili da je to njegov veliki povratak iz depresije.
- Neću Riki da sviram, evo ide muzika sa CD-a.
- Ajde, oću samo moje pjesme noćas da slušam, a samo ti znaš koje su to.
- Umri, teški čovječe. Dajte mi gitaru – viknuo je Nikola.
- Važi - reče Riki i opet se nasmija poslije dugo vremena.
Nikola je svirao nekih sat vremena, a onda je Riki ustao i rekao:
- Ja sad idem. Nikola, evo ti onaj intervju - pruži mu list papira, zagrli ga i ode.
- Počeo si da se ponašaš ko neki peško - doviknuo je Nikola za njim i nastavio da pije.
Kada se probudio sljedećeg jutra, mamurni novinar je odlučio da prije prvog „pelinkovca” ode u predstavništvo novine i konačno pošalje famozni intervju redakciji. Kada je prolazio pored puba, koji je bio na pola puta do predstavništva, ipak se predomislio za piće, međutim njegov mobilni telefon je zazvonio u tom trenutku. Zvala ga je njegova „veza” iz bolnice da mu saopšti da se neki pisac objesio, za slučaj da želi da obavijesti javnost o tome. Odustao je od „pelinkovca” i otišao do bolnice. Opsovao je u sebi...
Intervju o Rikiju nije nikada objavljen, Nikola ga je i dalje čuva u fioci svog radnog stola. Umjesto intervjua, u novinama je sljedećeg jutra osvanuo nekrolog o tragično nastradalom piscu, novinaru i gazdi jednog pub-a, čovjeku koji je neobično volio život...

Vukašin Vanja Račić

SNEŽANA BEZ SEDAM PATULJAKA, ALI SA JEDNIM RUSOM, USTVARI CRNOGORCEM

SNEŽANA BEZ SEDAM PATULJAKA, ALI SA JEDNIM RUSOM, USTVARI CRNOGORCEM

- Vidite li ovu Snežanu? E, pa izlazio sam sa njom, ili bolje reći sprdao se sa njom dok je bila ovdje! Ha, ha, ha...
Dok je govorio o mladoj, nepoznatoj glumici, koju smo prvi put u životu vidjeli te noći u nekoj reklami emitovanoj u toku dosadne fudbalske utakmice, miris duvana i jeftinog piva, sličan onom ustajalom iz usta starca u vozu, stvarao je utisak pijane, patetične i kompleksima, zbog seksualne apstitencije, izazvane laži. Prezivao se Rus, tako smo ga zvali, a bio je Crnogorac.
- Majku joj jebem, viđi ti nju. Moram je zvati večeras. Nešto kao “lutko, znaš li ko je? Ne? Neko ko je oduvijek vjerovao u tebe i tvoj talenat. Fantastična si u onoj reklami itd.” Imponovaće joj. Ha, ha.ha...
- Jesi li je jebao, pitao ga je, sada pokojni Žbun, pijan i pokvaren kao i uvijek. Znao je da Rus nema seksualni život i morao je da takne u bolnu tačku.
- Ne pričam o takvim stvarima. Sve žene koje su imale zadovoljstvo da vode ljubav sa mnom znaju da je tajna sigurna. A što se tiče Snežane, mogu ti reći da je teška riba i da rijetko ko ima šansi kod nje.
U ovoj kafani, svaku noć je sjedjela ista ekipa ljudi. Stranci su bili rijetki, a muzika tiha, atmosfera konstantno grobna, tako da smo ubijali vrijeme međustolovskim pričama. Rus je uvijek sjedio sam, osim kada je kafana puna i nema mjesta, pa je neko bio prinuđen da sjedne za njegov sto. On je pričao non stop, bez obzira što veći dio njegove priče niko nije slušao. Bio je jedan od onih koji filozofiraju o svemu i svačemu. Sve znaju, a ako nose naočare nekim slučajem, onda je to jedina stvar koja im daje dozu inteligentnog. Rus je važio za naddosadnog čovjeka, tako da je mogućnost da nešto pojebe, bila minimalna. Ako bi se desilo da se neka cura primi na njegov izgled (ukusi su različiti) i onako pijana ovlaži, jer je pale tipovi sa naočarima, brzo bi se osušila, usljed višesatne spike o materijalu za izradu kašičica za esspreso kafu ili neke druge, ali obavezno slične teme.
Snežanu smo sve češće viđali na malim ekranima, a Rus je bio sve stariji.
- Viđi kako se probila. Čuli smo se sinoć. Okrene me redovno, kaže da joj dobro ide. Zove me da dođem koji dan kod nje u Podgoricu, al` ne mogu bez dinara, stvarno. Još je luda za mnom, a šta sam joj radio...
Većini ga je bilo žao, ali ne i Žbunu, legendi ovog grada. Njemu je bilo žao samo kad neko nema za pivo. Zbog toga smo svi pili na crtu. Žbunova kafana nam je bila drugi dom, ali je više ličila na dom za nezbrinutu djecu sa dušom staraca. Tako da je bila nešto između doma staraca i ovog za nezbrinutu djecu. Žene su rijetko svraćale, iz razloga što je to bilo vrijeme uspješnih mladića, sa sve mišićima i kolima sa klimom, a ako ne sa klimom, ono bar sa zatamnjenim staklima. Mi smo umjesto pločica njegovali pivske stomake, a što se tiče kola, nije da neki od nas nisu imali priliku da ih kupe (bilo je par dobrih dobitaka na kladionici), nego svjesni činjenice da smo pijani svaku jebenu noć, znali smo da vožnja u alkoholisanom stanju može da izazove čak i smrt, pa smo radije koristili taksi.
- Ne seri da te i dalje voli. Znam za ranije, ali poslije toliko vremena, bocnuo ga je Žbun.
- Ona je htjela da siječe vene kad sam je ostavio. Morao sam da promijenim broj telefona zbog nje. Znaš ti, šta je to bilo, čovječe. Baš mi je sinoć priznala da je glumom počela da se bavi zbog mene. Igrajući razne likove, ona se poistovjećuje sa njima, bježi u njihov svijet iz ovog, kako reče, “surovog, kada ti nisi pored mene”.
- Pa što je ostavi čovječe, kako ti je ne bi žao? A, i dobra je pička. Đuro donesi mu pivo, nastavljao je moj omiljeni ugostitelj sa provokacijom.
- Bilo mi je žao. Ali nisam bio spreman da se vežem. Ja sam boem, a na planeti ima još toliko žena... Mislim, koje nisam, znaš već... Živio stari!
Suviše pijani i spušteni od piva nismo se uključivali u dijalog Rusa i Žbuna, a onda je neko pitao da li se iko sjeća da je Rusa nekad vidio sa Snežanom.
Trenutak tišine i pogledi uprti u Rusa koji je bio crven kao Oktobarska revolucija. Ustvari više je podsjećao na zastavu sa Vučijeg Dola (izrešetanu kuršumima), sa svim tim ožiljcima od bubuljica na licu.
- Kako se ne sjećate, sažalio se Žbun. Nijesu izlazili odavde. Đuro, ponesi mu pivo.
Snežana je bila sve popularnija. U jednom trenutku Dragica Tomas je bila sinonim za najbolju staru crnogorsku glumicu, Varja Đukić, za najbolju glumicu srednje generacije, a Snežana za noć u Žbunovoj kafani.
- Da nije insistirala na udaji, možda bih, ipak, ostao sa njom. Ali to me gušilo. Rekao sam joj, posveti se glumi, dobra si. Nemam ništa protiv. Međutim, ta ljubav, ili bolje da kažem bolest je bila jača od nje, pričao je curama koje su sjele za njegov stol, jer nije bilo nigdje drugo mjesta, dok se na TV-u vrtjela reklama za neki sir, u kojoj Snežana muze kravu.
- Pričaš o ovoj što muze, upitala ga je, iznenađeno, jedna od njih.
Ko su cure i otkud su u našoj kafani, niko nije imao pojma.
- Da, o njoj, odgovorio je glumeći ravnodušnost.
- Izlazio si sa Snežanom, ponovila je začuđeno.
- Ona je potpuno normalna osoba, kao ti ili ja. Nimalo se nije uobrazila. Baš me sinoć zvala. I dalje me voli, ali ja volim drugu, zove se SLOBODA, ha, ha, ha, pokušao je da bude duhovit.
Neznanke su ostale još par minuta, završile piće, koje je Rus platio, zahvalile se i otišle.
- Kako se ova crna primila na mene, kad je čula da sam bio sa Snežanom. Znate li kako se ribe lože, kad čuju za to? Samo ja to ne koristim. Ispod nivoa mi je.
- Što ne startova ovu malu, javi se Žbun.
- Nervozan sam. Čuo sam se prije sa Snežanom, rekla mi je da je bila trudna. Imala je spontani. Trebalo je da postanem otac, jebo` te. Pobacila je zbog sjekiracije što sam je ostavio. Šta ti je život?
- Idem kući, rekao sam.
-. Evo ih ove dvije opet i sa njima još jedna, saopštio je Žbun, ulazeći u kafanu. Izgleda se ova mala stvarno loži na Rusa.
- Šta sam vam rekao. Al` startujte je slobodno, nisam raspoložen.
- Dobro veče dame, izvolite sjesti, ponudi im Rus mjesta za svojim stolom.
- Ja sam Snežana, reče mu ova treća.
- Drago mi je, moram da idem.
- Šta mu je? Jesam li rekla nešto pogrešno, reče glumica.
Ma ne, samo ga nisi poznala, znaš kako je osjetljiv naš Rus, smijao se Žbun.
- Ali ja ga ne poznajem, pravdala se zbunjena glumica.
- Znam, šalim se! Piće za sve!
- Viđoste li onu kurvu sinoć, reče naš Rus bez trunke blama, sledeće noći, dok je ulazio u kafanu.
- Viđosmo!
- Majku joj jebem folirantsku. Pušila mi ga je po haustorima i lizala šupak, a sinoć me kao ne poznaje, uf, baš je glumica....
- Ne sjekiraj se čovječe. Ponesite mu pivo, sažalio se Žbun kada je vidio da ovaj ne naručuje ništa.
Žbun se dva dana, ustvari noći, poslije toga objesio (grad kaže zbog dugova), a Rus više nikada nije popio pivo na račun kuće koja je dobila novog gazdu, koji je takođe umro(infarkt). Mnogi stari gosti su napustili kafanu, među njima i ja. Došli su neki novi, čak i žene.
A priča o Snežani, koja je u tom gradu poznatija od one sa bandom od sedam patuljaka, nastavila je da žvi i raste, kroz usta našeg prijatelja, koji je i večeras za stolom, neke druge kafane, iza krigle piva...

Vukašin Vanja Račić

BILJKA KOJA PATI

Uopšte mi nije važno što sam živ. Ali bi mi isto tako nevažno bilo i da sam mrtav. Naravno, pod uslovom da čovjek može biti apatičan i na onom svijetu. Pukao sam na poslu, i puca mi zbog toga. Pukao sam na faksu, pa šta. Izgubio sam sve prijatelje, jer ih ustvari nikad nisam ni imao. Razočarao sam roditelje, jer su htjeli normalno dijete. U principu, baš me briga što sam lud, ali mi je žao njih dvoje. Nizara je otišla. Ovaj put zauvijek. Nije mi stalo. Mislim, nije mi stalo što drugi misle da sam pizda jer patim za ženom. Vrati se, obećavam da ću početi da živim. Ovaj put sam ozbiljan. Vrati se, volim te. Baš me briga ako vam zvučim patetično, ali šta očekujete od jedne biljke.
Vukašin Vanja Račić

INTERVJU SA MNOM ZA VIRTUELNI MAGAZIN PROZAONLINE

-Na početku našeg virtuelnog razgovora, ipak me zanima gde ste Vi gdine Račiću? Možda će mi Vaš odgovor pomoći da vas materijalizujem u određenom prostoru, prostoru sa sasvim određenom geografskom širinom i dužinom?
Dugo vremena mi je trebalo da nadjem svoje mjesto, da postanem svjestan sebe. Imao sam problem da shvatim ko sam i šta želim. Bio sam potpuno pogubljen... Sve to vrijeme uz mene je bila jedna žena. Žrtvovala je zbog mene stvari do kojih joj je najviše stalou životu, pokušavajući da mi pomogne u orjentaciji. Nije joj pošlo za rukom i na kraju je morala da ode... Tek kada sam ostao bez nje shvatio sam koga sam izgubio. Bio sam slamka koju je vjetar mogao da odnese gdje god je poželio, jer nisam navikao sam da se čuvam. Čuvala me ona. Ipak, nešto je tog trenutka sazrelo u meni. Shvatio sam da samo ja držim kompas. I danas sam čvrsto na zemlji, uz povremene posjete onim svjetovima u kojima berem moje priče. Neki od tih svijetova su prelijepi, neki ružni, ali sve to je jedno veliko iskustvo i bogatstvo... Nizara, hvala za sedam godina samoće! Posebnu zahvalnost dugujem svojim roditeljima i sestri.
- Biti balkanski (srpski, hrvatski, bosanski…) pisac jeste jedna tuga pregolema. Da li delite moje mišljenje?

Nekada je pripadati korpusu jugoslovenskih pisaca bilo čast, ali danas je drugo vijeme. Sve ove banana države, nastale iz one divne zemlje forsiraju tzv. prorežimske umjetnike, znači one pisce koji se ulizuju vlasti i aminuju sva ova sranja koja su nas zadesila u poslednjih 17 godina. Da nije ovakvih internet časopisa i ljudi popu Vas, ko bi čuo za „budale, koje pišu protiv sistema”. Danas, biti pisac ovdje, ali pisac u pravom smislu te riječi, u glavama naših političkih elita, znači biti neprijatelj zemlje. Uzeću Crnu Goru kao primjer. Forsiraju se Brković, Nikolaidis i ta ekipa. Ne kažem da su loši pisci, ali oni mrze. A onaj ko mrzi ne može da bude pravi pisac. U pitanju je mržnja prema jednom, cijelom narodu-srpskom. Bolest. Ti ljudi su uvijek bili spremni da odrade prljav posao za vlast, a predstavlaju se kao kao anarhisti... Iskreno, žalim ih...

- Verujete li u postojanje Čitaoca? Da negde postoji njegovo veličanstvo Čitalac i da on čita Vaše priče… Verujete li da Vaše priče nisu tek “mrtvo slovo na papiru”?

Naravno da vjerujem u postojanje čitaoca. Zašto bih inače objavljivao. Da ne vjerujem, pisao bih za sebe, a to rade samo kukavice, ljudi koji se plaše svojih rečenica i stihova. Ako bar jedan čovjek shvati ono što sam pokušao da mu prenesem i prihvati i počne da dijeli iste vrijednosti onda je moja misija na zemlji uspješno završena. Moje priče nisu namijenjene onima koji preziru sve što dolazi sa ovih prostora. Takođe, ne postoje ni zbog onih koji shvataju da na Balkanu (jedan kulturni prostor), danas, ponovo nastaje jedna nova umjetnost. Moje priče su napisane za izgubljene duše, za one kojima sam i ja nekada pripadao.

PRLJAVA PRIČA

Otkud toliko zla u meni? Nikada prije nisam mrzio, a sada ne poznajem drugo osjećanje. Otkud želja da nanosim bol? Zašto uživam u suzama nevinih? Razmišljao je Marko dok je ulazio u Snežanu. Pička joj je bila uska, upkos porođaju. Navaljivao je svom snagom. Htio je da je pocijepa, ali ona je uživala. Nije mu se to sviđalo. Htio je da čuje vrisak. Htio je da vriskom probudi njenog jednogodišnjeg sina koji je spavao u svom krevecu. Nadao se njegovom plaču kad vidi nepoznatog muškarca na svojoj majci. Ali ona je nabila glavu u jastuk, puštajući prigušene zvuke zadovoljstva. Izvadio je kurac i nabio joj ga u čmar, koji je prethodno “odobrovoljio“ kažiprstom. Konačno je vrisnula.
- Boli, ajjjj, vadi, boli – govorila je, ali uzalud. Tek sada je osjetio zadovoljstvo. A onda se čuo i plač djeteta. Dobio je nadljudsku snagu, koju je poklonio svom kurcu. Nosio ga je plač majke i djeteta. Nasrtao je još jače, dok se njeno lice grčilo u agoniji. Nerviralo ga je što ne može da vidi bol na njenoj faci, bol koji je probudio dijete, koji je ispunio sobu, stan, grad. Dijete je dobilo histerični napad. Mali je bio modar od plača. Strah koji je vidio u djetetovim očima još više ga je uzbudio. Natavio je još brže i jače. Klinac je skupio hrabrst i dopuzao do majčinog znojavog tijela. Legao je pored nje pribijajući lice uz njeno. Želio je da joj pomogne, ali nije znao kako. Suze su im se izmiješale. Pokušala je da poljupcem utješi sina, međutim bol joj je razglavio vilice. Izgledalo je kao da hoce da odgrize glavu rođenom djetetu. Iz razjapljenih usta slivala se bala po mokrim dječakovim obrazima. Mali je prestao da plače. Drhtao je pored majke ispuštajući neki tužni jednolični glas. Bio je izgubljen. Doživio je šok. Ova scena je Marka popela na vrh svijeta. Bio je to najjači orgazam koji je doživio. Prskao je spermom majku i sina. Uspjela je da zagrli dijete usvajajući njegovu pjesmu. Usne su joj bile na sinovom čelu mokrom od znoja, suza i sperme. Marko je klekao iznad njihovih glava, uhvatio je za kosu i nabio joj kurac u usta. Prihvatila ga je kao nagradu. Lizala ga je i sisala. Dječakova glava je bila ispod njegovih muda. Osjećao je kako mu jaja dodiruju dječakovo lice. Mali se konačno pomjerio. Legao je na leđa i tupo gledao iznad sebe. Majka je uživala na samo nekoliko centimetara od njegovog lica. Bio je zbunjen, ali i miran. Mislio je da je ta stvar u majčinim ustima izvor njihove iznenadne sreće. Pokušao je da radi što i majka. Isplaziio je jezik i počeo da liže Markova muda. Ona je počela da se smije.
- Evo ti. Ovako sine, ovako pile mamino, pokazivala mu je kako da puši. Gledao ju je netremice, trudeći se da što preciznije ponovi njene pokrete. Onda mu ga je stavila u ruke, govoreći:
- Liži, sine, liži, ljubi dušo. Bravo, tako, bravo.
Bio je srećan što može da joj udovolji. Marko je uživao u ludilu samohrane majke. Otkrio je da ga ne pali samo bol i plač. Osjetio je još veću želju kada je upoznao ludilo. Snežana je sinu skinula pelenu i počela da ljubi njegov kurčić. Klinac se smijao, ona se smijala. Bili su glasniji nego kad su plakali. Marko nije mogao da vjeruje da se djetetu digao kurac. Sisala ga je i lizala mazeći mu čmar. Osjetio je da je dječak jače stiskao njegov kurac ližući i ljubeći ga kao da uživa, a ustvari je uživao u onome što mu majka radi. U jednom trenutku klinac je ugizao Marka. Ovaj mu je refleksno opalio šamar. Mali je bio zajapuren i tresao se iskolačenih očiju vukući i stežući Markov kurac. Gledao je u izbezumljenog dječaka koji je stisnutih vilica ispušato neki čudni zvuk sve jače stežući Markov kurac. Onda je počeo da vrti i trza glavom dok mu je tijelo drhtalo. Na kraju je pustio Markov kurac i pao kao svijeća na krevet. Kolutao je očima dok se tijelo treslo. Marko se uplašio da dijete nije dobilo epi napad, a onda je shvatio da je klinac doživio svoj prvi orgazam. Snežana nije prekidala. Kurčić sa sve jajašcima bio je u njenim ustima. Ovaj prizor je pokrenuo nove mlazeve sperme. Dječaku je lice bilo bijelo...
A onda je i on, sav iscrpljen, pao pored dječaka. Zapalio je cigaretu i dao je Snežani. Ona je ležala sa dječakove lijeve strane. Bila je blijeda. Tri para očiju gledala su u plafon. Tišina je bila jača od histeričnog smijeha. Povratak u realnost bio je gori od spuštanja posle speed-a. Upravo je postao silovatelj i pedofil. Bio je svedok orgazma jednogodišnjeg dječaka. Bio je svedok sexa između majke i sina. Otrčao je u kupatilo i nabio glavu u WC šolju. Bilo je to najjače povraćanje koje je doživio. Sa želudačnom kisjelinom otišlo je i zlo iz njega. Osjetio je sažaljenje. Ponovo je bio čovjek. Ali koja je bila cijena njegovog ozdravljenja?
Na krvavom krevetu ležali su majka i dijete. Ćutali su jedno drugom u oči.
- Ej, Snežana, pokušao je da započne razgovor.
Nije se ni mrdnula.
- Snežana, šta smo ovo uradili?
Tišina. Prokleta tišina.
- Snežana, reci nešto!
Opet ništa.
- Snežana, čuješ li me?
Gledala je u svog sina.
Skočio je na nju i uhvatio je za ljepljivo lice. Usmjerio je njen pogled na sebe.
- Zašto ćutiš?
Ali ona nije bila tu. Oči su joj bile prazne, kao i djetetu.
Ustao je, brzo se obukao i pobjegao od ova dva groba u kojima je do prije nekoliko sati živjela duša.
Tijela majke i sina su završila u duševnoj bolnici. Dijagnoza-nervni slom.
Vukašin Vanja Račić

CRNOGORSKE PAKLENE ORGIJE

Ovo je već treća kutija “GAULOISES”-a danas, a i njoj se nazire kraj. Imam samo dvadesetdvije godine, a dišem kao asmatičar od sedamdesetdvije. Prije nekoliko dana sreo sam profesoricu psihologije kod koje sam imao peticu u gimnaziji. Otišli smo na kafu, da proćaskamo o prošlosti i onom što nam se ternutno dešava. O budućnosti nismo pričali. Razgovor na tu temu privilegija je nekih drugih...
Predložila mi je neki jabuka metod za odvikavanje od pušenja. Navodno, fora je u tome da tri dana jedem isključivo jabuke i pušim i već treći dan bi trebalo da osjetim gađenje kad zapalim cigaretu. Meni se gadi kada zagrizem jabuku.
Podgorica je ušla u ljeto. Oni koji žive ovdje ili su nekada bili u junu, julu ili avgustu, znaju da se grad tada pretvara u ogromnu peć, a ljudi u pice(ako zamislite ovu peć kao pica peć). To je valjda kazna za njene žitelje. Griješili smo i to mnogo. Jebe nas podgoričko ljeto puna tri mjeseca godišnje. Jebe nas mnogo i dobro. A sa njim zajedno, bez prestanka,čitavih 15 godina jebe nas i on, veliki vođa, njegovo visočanstvo Broj 1. Crnogorske paklene orgije su to, sa sve SM rekvizitima. Hvala Hristu što traju samo tri mjeseca godišnje. Hvala Hristu. Ovih devet mjeseci kada nas jebu samo Broj 1 i njegovi, podnošljivije je. To je kao klasično silovanje, što je mnogo bolje od ovih ljetnjih perverzija.
Povrh svega toga, nema nas, ljetos, na Evropskom prvenstvu u fudbalu. Totalni kurac. Šveđani su danas pregazili Bugare sa 5:0. Žao mi Bugara. Skroz ih razumijem. Vjerovatno je i neki Bugarin učestvovao u našoj žalosti kada se Klajvert posrao u nas. Možda ćete misliti da umišljam, ali mislim da je to uradio zbog Srebrenice. Znate već, holandski vojnici su tu ispali pičke i onda je Klajvert uzeo stvar u svoje ruke i bilo je šta je bilo. I neobjašnjiv motiv Azerbejdžana na stadionu pod Goricom i tamo kod njih, vjerovatno ima veze sa tim.
“Ko se ne osveti, taj se ne posveti”- rekao je jednom u skupštini neki Ferhat Dinoša.
Imao sam dva eura viška, kada sam kupio hranu i duvan, i odlučio sam da ih potrošim na dva točena piva. Otišao sam u lokal u kojem je kao šanker radio moj školski drug. Od njega mi je stiglo treće pivo. Pričali smo o fudbalu, hvalili sinoćnje izdanje Francuza u finišu utakmice sa Engleskom. Pilo mi se još, ali jebiga, nema se, crnogorske paklene orgije su u toku. Moraću da sačekam proljeće nekog novog vremena.

15.06.2004.

DO KRAJA

Sladoledom ubijam vrijeme. Cigareta viri iz kutije.Čekam jutro. Ona nema noge. Zapravo ima, ali kao da ih nema. I ona čeka jutro. Ono nam je zajedničko, ustvari jutro nam je trenutno jedina zajednička stvar. Ona ima štake. Tvrdi da takvih kao što je ona ima dva posto na svijetu i da je to tako zbog ravnoteže u prirodi. Imaju i svoj praznik, Dan invalida.
Za sebe kaže da je invalid. Prihvatila je svoju sudbinu. Zna da nikada neće narušiti ravnotežu u prirodi.
“Udovoljio bih ženi invalidu, bez jedne noge!”, pročitao sam oglas u jednom porno časopisu.
Imao sam utisak da pokušava da me zavede.
Dobro sam se snašao u ulozi “tipa bez predrasuda” i to joj je dalo nadu. Nije mi bio cilj da je navučem na tanak led, ali sada kada je došla, led ne smije da pukne, jer ona ne može da pliva bez nogu, udaviće se. Nastavljam da glumim protiv svoje volje. Misli da sam dobar čovjek. Zaljubila se u lika kog sam igrao iz humanih razloga, zaljubila se u dušu koje nema. Voljela bi da izgledam drugačije, ne sviđa joj se moja spoljašnjost. Ipak svjesna situacije u kojoj se nalazi, spremna je da odstupi od svoje idealne projekcije potencijalnog partnera.
Ne mogu da odradim ulogu do kraja i budem baš toliko human. Meni ne može da se digne na dlakave ženske noge, a kamo li na njene... Mislio sam, ako su noge mrtve i ona je polu mrtva, i kada bih uživao u seksu sa njom bio bih polu nekrofil. (bio je manji nego ikad).
Led je počeo da puca. Potonula je...
Eno je, vidim je! Pa ona pliva!
Da sam odglumio do kraja, led bi svejedno pukao, doduše kasnije, ali ona tad ne bi izronila, ovako sam ja potonuo.

Vukašin Vanja Račić

Ona postoji (Zorana i jednorog)

Zoca obožava bisere.
Njena boja je lila.
Njeno nebo je prepuno zvijezda.
Zna da jednorozi postoje.
Zaljubljena je u jednog od njih.
Onog srebrnog.
Kad padne jedna od njenih zvijezda
Zorana poželi da on dođe.
Kad padne jedna od njenih zvijezda
ja poželim da se pretvorim u jednoroga.

Vukšin Vanja Račić

ONA POSTOJI

“Pored mene, budi pored mene“
Milan Mladenović

Volim je. Volim je više od svega što sam ikad volio. Lijepa je. Ljepša je od svih lijepih stvari u kojima sam uživao. Nemam je, kao što je nikad nisam ni imao...
Ponovo ću je vidjeti za nekoliko dana. Opet ću osjetiti njen miris, koji me uzbuđuje dok ovo pišem, jer ne mogu da ga zaboravim, kao što ni nju ne mogu da zaboravim. Kako čovjek uošte da zaboravi san koji je star koliko i on sam. Otkud čovjeku hrabrost da poželi da zaboravi nešto toliko jako. Toliko jako da je postalo java. Ali ne potpuno. Da li se snovi djelimično ostavruju da bi boljeli ili da bi se još sanjali... Možda treba da nastavim da sanjam ako želim da ostatak života provedem u njenom oku. Život bez nje je spavanje bez snova.
Vukašin Vanja Račić

ONA POSTOJI

Prošlo je 20 godina od trenutka kada sam je prvi put ugledao do one večeri kada sam je prvi put stvarno dotakao. Moj san se materijalizovao. Bila je to stvarno Ona. Isto lice, oči, pogled, osmijeh. Ali ovog puta bila je u mom zagrljaju. Narandžasta noć mirisala je na nju. Ona je bila kosmos, a kosmos je bio moj. Možda sam joj nešto pričao, možda sam samo ćutao. Nikad nisam bio veći u odnosu na život i nikad manji u odnosu na nešto konkretno. Dotakao sam mjesto gdje je trebalo da mi bude srce. Najbrži bubnjar bio bi spor te večeri…
Znao sam dvije stvari, da je došla zbog moje želje i da će otići uprkos mojoj želji da ostane. Šest dana i noći bio sam njen. Sedmi dan ostao sam sam.
Ona se opet pretvorila u zvijezdu, a ja više ne vjerujem u snove.
Vukašin Vanja Račić

ONA POSTOJI

Mislim da je bila noć kada sam je ugledao prvi put. Ali sjećam se i svjetlosti koju je donijela sa sobom. Nebo je bilo narandžasto i nije bilo Mjeseca, to znam sigurno. Ako je bio dan, onda se Sunce ugasilo, jer ona je stajala ispred mene, a njene boje oko planete. Imala je bijelo lice andjela i osmjeh djeteta. Gledala me očima punim patnje, praštanja i ljubavi. Gledala me kosim očima ljepšim od svih koje sam do tada vidio. Bio je to pogled koji je spojio ljepotu dalekog istoka i dušu Karpata. Nježno je prešla dlanom preko mog lica, a onda me poljubila u čelo. Tijelo je po prvi put zadrhtalo. Htio sam da je dotaknem, da joj kažem da je volim, ali ona se opet nasmijala i već sledećeg trenutka pretvorila u zvijezdu. Nebo je i dalje bilo narandžasto, a na njemu je kao zlato sijala samo moja zvijezda. Tada sam otvorio oči, ili možda zatvorio. Išao sam na sve ili ništa. Išao sam na javu ili san. Zvijezda je namignula. Shvatio sam da mi je ukrala srce.
Opet se pojavila tajanstvena žena i opet je vrijeme stalo. Zemlja se okrenula oko nje...Sjećam se da su je i okeani pozdravili, da su ih rijeke podržale, a planine se poklonile pred njenim nogama. Nisam znao ko je, niti odakle dolazi, ali sam je svaki put dočekao na koljenima.
Dani su se prtvorili u noći, ili noći u dane. Nije ni bitno. Važno je da je bila tu, pored mene i dopuštala mi da je volim. Pokušao sam da joj pomilujem kosu, a sa neba je pala neka druga zvijezda. Za trenutak mi se učinilo da sam uspio... Ako jesam, onda stvarno postoji.
Odlučio sam. Živjeću u boji njenog dana čekajući našu zoru.
Vukašin Vanja Račić